TAKSI ZA TELEVIZIJU

Niz Taksi za televiziju teče nekoliko paralelnih priča. Jedna je obiteljska, druga je priča o djetinjstvu, a treća je o životu i radu na Hrvatskoj televiziji. Svako malo upetlja se i četvrta, pojavi se muž koji je pročitao ono što je do tada napisano, i dijeli neke jako čudne i vesele pohvale i primjedbe. Recimo, oduševljeno joj govori da je ista kao Elmore Leonard. Ovakav se literarni postupak u nas obično krsti postmodernizmom, valjda zato što je to šik i dobro zvuči, iako je postojao i puno prije postmodernizma. Ali ako ste poput mene alergični na tu riječ ili ako vas ona plaši na način bezazlene medicinske dijagnoze kojoj ne znate smisao, vjerujte da nije u pitanju ništa strašno. Kao što ni paralelni tok više radnji u Taksiju za televiziju nije naporan. Jako je zgodan i zabavan… Zato što ona priča jako životne priče, ali čija se životnost i razina doživljaja silno razlikuju. Ona o odrastanju tako govori o dječjim godinama provedenim u Švrakinom selu i Hrasnom, dva ljuto proleterska sarajevska kvarta na čijim se žuljevima šezdesetih godina gradila bolja budućnost. Usred živopisnih komšiluka, na periferiji grada koji se tek spremao odrasti i zakititi se neonima, odrastalo se u isto vrijeme nježno i okrutno. Slike Sarajeva kakvog se sjeća srodne su prizorima i osjećajima iz pjesama i proza Abdulaha Sidrana. Zajednički im je fini osjećaj za vremena obnove i izgradnje, kada su se radnici nazivali proleterima, a posao u kancelariji se zvao službom.